Moje pisanje o tantri kao ne-vedskoj i moje insistiranje na materijalizmu, što tantra i danas jeste tamo gde je uspela da opstane i preživi progone, navuklo je puno kritike, pa čak i besa, od većine regionalnih praktičara joge, „duhovnjaka“ i sličnih kategorija. Iskreno govoreći, ja sam veoma skeptičan da li većina njih uopšte ima predstavu o čemu se u jogi i tantri radi, ali da su još 1982, na hrvatskom je u izdanju Školske knjige izdata knjiga koja na mnogo bolji način koncipirano to bolje objašnjava nego što sam ja to ikada uspeo da objasnim. Dakle evo šta je Rada Iveković, ilustracije nisu iz knjige već sam ih ja dodao, imala da kaže na tu temu:

(iz knjige Rade Iveković Druga Indija)

U tumačenju indijske tradicije naslijedili smo metodu prema kojoj se ona od svog nastanka pa do danas izvodi iz veda. Ne samo da se njen tok interpretira jednolinearno, nego je i sama takva metoda linearna i zato jednodimenzionalna. To nije samo tradicija zapadne indologije, već je takva i sama vedska trađicija, izrasla iz vedske patrijarhalne genealogije koja teži unificirajućem univerzalizmu jednog jedinog principa u svojoj kasnijoj upanišadskoj i, prije svega, vedantskoj interpretaciji.

Raznovrsnost i mnogoznačnost indijskih društvenih i kulturnih oblika zahtijevale bi, međutim, razuđeniju metodu koja bi dovela u pitanje ograničenu i ograničavajući linearnu i jednosmjernu kauzalnost. Takvu koja bi uočavala uvjete (nastanka) pojedinih pojava u svim njihovim manifestacijima i na svim razinama, povezujući elemente koji naoko i prema uobičajenim shvaćanjima pripadaju različitim redovima stvari i kategorijama, a koja ne bi implicitno krijumčarila i totalizirajući univerzalizam. Više nego linearnom slijedu takva bi shema sličila mreži ili bila grozdasta, što bi joj omogućilo uočavanje sveg mnogoobličja, i zahvaćanje kompleksnosti realnog i simboličkog sistema. Linearna metoda uzročnog povezivanja može, dakako, biti efikasna (cjelokupna novovjeka znanost to pokazuje), osobito u manjim segmentima, no ona u sebi prenosi i svom predmetu nameće vrijeđnosni sistem, hijerarhijski, koji mu ne mora pripadati. Osim toga, ona ima i tu rđavu stranu da uvijek vrši određen (i zato tendenciozan) izbor. Indijska kulturna zbilja takvoj se interpretaciji, čija je žrtva, opire.

Otpor se očituje u njenoj nepodatnosti linearnom tumačenju, nakon kojega Indija i dalje ostaje — velika nepoznanica.

majka zemlja

Vratimo se našem predmetu, i to riječima Debiprasad Chattopadhyaye:

»Postoje dva osnovna toka indijske kulture — vedski i nevedski. Prevlađujuća je, ako ne i najupadljivija crta posljednjeg tantrizam, sa svojim najvećim naglaskom na prakrti ili ženskom principu.“

Da bismo skratili jedan argument koji Chattopadhyaya u svojoj knjizi potanko i uvjerljivo dokazuje, reći ćemo za početak slijedeće: vedsko je nasljeđe pastoralno-patrijarhalno, a tantričko je poljoprivredno-matrilinearno. Te se razlike, veoma duboke, mogu pratiti do dana današnjeg. Pastoralno-patrijarhalna kultura pretegla je u vladajućim tokovima indijske civilizacije, no poljoprivredno-matrilinearna nije nestala: ona je prisutna u njenom naličju kao stalan protest i otpor onih slojeva (niskih kasta i žena, te plemenskih zajednica) koji su izgubili status kulturnog, društvenog subjekta. U odnosu na prvu, ova je djelovala subverzivno i na njenoj periferiji, ili pak putem infiltracije. Dva su se nasljeđa izmiješala tako da tvore jednu pluralističku rizomsku shemu koja ne trpi linearno tumačenje. Jednostrano izvođenje indijske tradicije iz veđa posve je nedovoljno za objašnjenje njene raznovrsnosti i inherentnih kontradikcija. A istraživanje nevedske prošlosti vodi preko arheologije mišljenja.

I nevedski i vedski tok mišljenja raspolažu svaki svojim protomaterijalizmom, i u tome su srodni. No dok će se iz prvoga razviti materijalistička misao lokavate, tantrizma i samkhye, indijski će se idealizam pozivati isključivo na drugi, mijenjajući, kadgod mu je potrebno, značenje vedskih termina.

Na primjer, brahman je u Rg-veđi ,,ono što raste, buja”, i označava materijalna dobra — bogatstvo i hranu. Značenje „obređna formula” ili „himna” izvedeno je kasnije, a označava riječi kojima se, zahvaljujući magiji, može steći bogatstvo. Kada brahmani—svećenici steknu monopol nad ritualom (tj. kada svaki čovjek više ne bude sam vršio vlastili obred), brahman će značiti njihovu moć. Ta moć će pak dalje, od ovladavanja materijalnim dobrima, poprimiti značenje duhovne moći, i konačno postati brahman—apsolut. S prevlašću brahmanske kaste prevladat će i njen ideal nametnut kao opći: brahman će biti univerzalni princip. Unificirajući, nivelirajući, totalizirajući i lažno univerzalan. Time se u filozofiji prešlo s arhajskog materijalizma na idealizam. Istovremeno se u društvu zbivaju druge transformacije: prevladavanje patrilinearnosti i patrijarhata nad matrilinearnošću, etabliranje društvenih klasa (i kasta) i podjela rada koja dozvoljava nekolicini da se na osnovi rada većine pozabave isključivo vjerskim i intelektualnim poslovima. Tada brahmani nisu više samo vrači, nego već i svećenici s punim „radnim vremenom”.

Primjera za vedski pa čak i za upanišadski protomaterijalizam ima više i nećemo se ovdje na njima zadržavati: to su ona mjesta na kojima se o brahmanu govori kao o hrani ili imetku, o atmanu kao o tijelu, o karmi kao djelu (ili čak kao tvari, kao u đainizmu), o znanju ili magiji kao o neposrednoj djelotvornosti itd.

Između veđskog i tantričkog nasljeđa postoji bitna kulturološka razlika, pa i međusobno neprijateljstvo. Tantrizam svjedoči o vremenu uglednog položaja, ako ne i premoći, žene nad muškarcem, čemu je uzrok u ženinu velikom udjelu u poljodjelstvu. Postoji i snažna simbolička veza između poljoprivrede i ženine sposobnosti rađanja. Vedska kultura pokazuje prevlast muškarca. Odlike tantrizma odnosno vedizma mogle bi se shematski navesti na slijeđeći način:tabela

Tantrizam je vezan za neindoevropsku protokulturu Indijskog potkontinenta, koja je matrilinearna. Arijci koji su se tokom drugog i prvog milenija prije naše ere naselili na Potkontinentu došli su kao osvajači, stočari i ratnici već patrijarhalno organizirani. Indijsko je nasljeđe danas, u ovom sniislu, dvostruko, iako je nauka (i sama patrijarhalna) do nedavno uočavala samo vedski trag. Vedsko nasljeđe, pak, nije tek i samo patrijarhalno, nego je to ono koje je u kulturnom pogledu i tokom povijesti službeno prevladalo. Skupa s tantričkom kulturom protiv koje se borilo ono je uklanjalo i njene tragove, modificiralo je, falsificiralo ili asimiliralo. Poteškoća s tantrizmom je ta da se on prenosi na jeziku protivnika, sanskrtu, koji je bio jezik došljaka. Tantrizam je razvio jezičnu višeznačnost koju sanskrt morfološki omogućava: svaki se njegov tekst može čitati na više načina, više ili manje tantrički. U uvjetima otvorenog neprijateljstva to je vjerojatno bilo nužno.

agrarni ritual

Uobičajilo se u interpretativnoj literaturi, ali i u indijskoj tradiciji samoj, vidjeti u tantrizmu samo amorfnu skupinu orgijastičkih moralno-dekadentnih kultova. Obično se previđa veza između tantrizma i poljoprivrednih kultova plodnosti koja ukazuje na vrlo jasno društveno, kulturno i povijesno određenje. Osuđuje se njegova zaokupljenost seksualnošću, a istovremeno se ne zapaža da se i vede podjednako bave tom temom. Razlog vjerojatno doista mora biti u tome što vede govore o seksualnosti s muško dominantnog stanovišta, a tantrizam govori o njoj sa ženskog.

Sukob između muško-dominantne i ženske kulture odražava dublji sukob između dvaju načina proizvodnje (prednost stočarstva odnosno poljodjelstva) kakav se susreće i u drugim društvima. Iz Manuova zakonika znamo da se brahmanima, kao glavnim predstavnicima doseljenika, zabranjuje rad na polju. Tradicionalno je poljodjelstvo privilegirana aktivnost žene. Smatra se da je ona za nj posebno kvalificirana jer je plodna i posjeduje tajnu rađanja koju može prenijeti na svoj biljni uzgoj. Stoga se žena bavi magijom, zbog svete sposobnosti koja joj je svojstvena. Ako muškarac u tantrizmu preuzima svećeničku ulogu (čiji je zadatak osiguravanje dobrog uroda na polju i pribavljanje kiše — ovo posljednje uvijek čine samo žene), on to radi samo ako se odriče svoje muškosti: prerušen u ženu, kao eunuh ili slično, nastojeći otkriti žensko u sebi. U većini religija ovo se i danas pamti, kao zahtjev apstinencije za svećenike. Podjelom na došljake i starosjedioce, poljodjelstvo ostaje zadatak ne više samo žena, već ovih posljednjih uopće. U sistemu varna koji je nastao susretom dviju zajeđnica rad na polju postaje djelatnost niskih varna i kasta, osobito šudra, sve do đanas. I u poljoprivredi će se provesti dalja pođjela rada. I unatoč tome što će žena raditi neke od najtežih poslova na polju, zbog simbolike koju sađržava njoj će ubrzo biti oduzeta ključna djelatnost (inače, među fizički najlakšima) — a to je sjetva. Muškarac (simbolički i stvarno) baca sjeme: tako je u našim krajevima još i danas. Kako kaže Chattopadhyaya,  tradicionalni je indijski termin za patrijarhalni poredak biđa-pradhanya (prevlast sjemena), a za matrilinearan (znamo da matrijarhata u obrnutom smislu od patrijarhata nikad nije ni bilo) je to ksetra-pradhanya (prevlast polja): seksualna simbolika ovdje se primjenjuje na poljodjelstvo, a prepoznajemo binarni model aktivno/pasivno: sjetva je aktivnost (i dakle muška), polje je receptivno, nepomično, pasivno (i dakle žensko). U cijeloj se Aziji žene bave nabadanjem, tj. presađivanjem, riže, što je jedan od najtežih poljskih radova. U iskonskoj poljoprivrednoj kulturi zabadanja ili presađivanja mladice bio je odsutan klasni i muško-ženski hijerarhijski princip linearnosti:

»Čudno je kako je stablo dominiralo zapadnom stvarnošću i cjelokupnom zapadnom misli, od botanike do biologije, anatomije, ali i gnoseologije, teologije, ontologije, cijele filozofije … : temelj—korijen, Grund, roots i fundations. Zapad ima privilegiran odnos sa šumom i s uništenjem šume; polja koja su oteta šumama nastanjena su biljem iz sjemena, predmetima jedne kulture redova (de lignees), koje se odnose na vrstu, a krošnjastog su tipa; uzgoj stoke, pak, koji se odvija na neobrađenom zemljištu, selekcionira redove koji formiraju cijelu jednu životinjsku razgranatost (arborescence). Istok predstavlja drugu figuru: odnos sa stepom ili vrtom (u drugim slučajevima, s pustinjom i oazom), prije nego sa šumom i poljem; jednu kulturu lukovica koja djeluje fragmentacijom individuuma; jednim odvajanjem, jednim stavljanjem u zagradu stočarstva ograničenog na zatvorene prostore, ili potisnutog u stepu nomada. Zapad, poljodjelstvo odabrane vrste (lignee) s mnogo varijabilnih individua; Istok, hortikultura malog broja individua koja vraća velikom izboru „klunova”. Nema li na Istoku, osobito u Oceaniji, kao neki rizomatski model koii se na svaki način suprotstavlja zapadnom modelu stabla? Haudricourt čak u tome vidi razlog za suprotstavljanje morala ili filozofija transcendencije, dragih Zapadu, filozofijama imanencije na Istoku: Bog koji sije i žanje, nasuprot Bogu koji nabada i otkopava (nabadanje nasuprot sjetvi). Transcenđencija, upravo evropska bolest. I to nije ista muzika, zemlja u tome nema istu muziku. I to nije uopće ista seksualnost: biljke iz sjemena, čak i objediniuiući oba spola, potčiniavaju seksualnost modelu reprodukcije; rizom je naprotiv oslobođenje seksualnosti ne samo u odnosu na reprođukciju nego i u ođnosu na genitalnost. Kod nas drvo se posadilo u tijela, otvrdnulo je i stratificiralo i spolove. Mi smo izgubili rizom ili travu. Henry Miller:  „ Kina je korov (la mauvaise herbe) u četvorini kupusa čovječanstva. (…) Korov je Nemezis ljudskih napora. Od svih imaginarnih egzistencija koje pridajemo biljkama, životinjama i zvijezdama korov možda vodi najmudriji život. Možda je točno da trava ne proizvođi ni cvijeće, ni nosače aviona, ni Propovijedi na gori. (…) Ali na kraju krajeva, uvijek trava ima posljednju riječ. Na kraju krajeva, sve se vraća Kini (a l’etat de Chine). To je ono što historičari obično nazivaju mrakom srednjega vijeka. Nema drugog izlaza doli trave. (…) Trava opstoji samo između velikih neobrađenih prostora. Ona ispunjava praznine. Ona raste između, i među drugim stvarima. Cvijet je lijep, glavica kupusa je korisna, mak izluđuje. Ali trava. ona je prevršavanje (debordement), ona je lekcija morala.“«

Tantrizam je đivlja trava, korov indijske kulture. Doslovce kao travurina koju je gotovo nemoguće iskorijeniti, on neprestano izrasta iz pukotina vlađajuće kulture, stvarajući nerazmrsiv splet. Odsjeći bilo koji njegov dio ne znači uništiti ga, jer on nema središta: živi ravnopravno svakom svojom izraslinom. Linearnost vedsko-vedantske kulture ne može mu stati na put niti obuhvatiti njegovo razrastanje i prekomjernost. Njegovi pipci prerastaju svaku strukturu, ne pristajući ni na kakav red, nesvodiv, barokni, mnoštveni.

Namećući svoj centrički pogled na svijet, koji garantira hijerarhiju, vedska kultura morala se suprotstaviti tantričkoj, i to prije svega dokončanjem matrilinearnosti i uspostavljanjem patrijarhalnog poretka. Potčinjavanje žena muškarcima jamči prevladavanje stočarske privrede nad zemljorađničkom. Potlačivanje žena ključni je korak u tom pravcu. Došljaci na Potkontinent uspostavljaju princip hipergamije, tj. princip da muškarci mogu uzimati žene iz višeg društvenog sloja, ali da žene ne mogu uzimati muževe iz višeg sloja. Time se utiskuje u svijest ideja o superiornosti muškaraca, kaže Chattopađhyaya citirajući Ehrenfelsa.  Na isti se način tumači i uspostavljeni običaj vjenčavanja djece (osobito đjevojčica), a o tome svjedoči i praksa spaIjivanja uđovica na posmrtnoj lomači muževa. Time se s materinskog prava prelazi na očinsko, genealoški linearno.

Novija predaja poznaje dva osnovna tantrička usmjerenja: tzv. lijevo i desno. Nije zenaslučajno što se lijevo vezuje uz ženske kultove plodnosti, a desno uz mušku dominaciju. Desna strana u svim kulturama posreduje hijerarhijski linearni princip (sve do suvremenog političkog žargona koji time pokazuje svoju prastaru provenijenciju), a lijeva znači dezorijentaciju, nelinearnost, necentričnost i pluralizam. 0 „orijentaciji” se i radi, tj. okretanju prema „orijentu” prilikom obreda. Desna ruka osigurava tada minucioznu ispravnost i nepokolebljivost čina, a lijeva se strana ponaša i odmjerava uvijek samo u odnosu na desnu (nikad obrnuto). S desne strane imamo čvrstinu i sigurnost, s lijeve nesigurnost, kolebljivost, nepreciznost, amorfnost, veću slobodu. Važno je paziti na desnu stranu, dakšina. Dakšina će značiti i nagradu brahmana svećenika.

Kontroliranjem središnje desne strane  svećenik sebi osigurava nagradu, nagradu koja će biti interpretirana prvenstveno kao dužnost onih kojima su njegove usluge potrebne.

Na sanskrtu se „lijevi“ tantrički kultovi nazivaju vamacara, a „desni” dakšinacara. Acara znači, kako kaže Chattopadhyaya, obredni čin  ili ponašanje uopće. Ali vama ne znači samo lijevo, nego (vama) doslovce znači „žena” ili „ženka”. Vamacara bi dakle bilo „lijevo ponašanje“ ili „ženska obredna djelatnost”. Chattopadhyaya uvjerljivo pokazuje da je drugo značenje ono prvobitno i pravo,  i to zato što je dakšinacara kompatibilno sa slijeđenjem vedske tradicije, a vamacara to nije, i dakle vamacara predstavlja u iskonskom smislu suprotnost vedizmu. Tradicija dakšinacare je i mlađa, a termin je skovan prema značenju vama kao lijevog. Pritom miješanje značenja „žena” i „lijevo” nije na smetnji, nego se s njime i računa. Vama označava ne samo lijevu stranu nego bilo kakvo suprotno, drukčije, nekonformističko djelovanje, a kao pridjev označava nekog tko je pokvaren, zao, u nevolji, ili okrutan, dakle „lijev” s negativnom konotacijom u smislu našega suvremenog žargona. Termin u sebi već nedvojbeno prenosi vedski sistem vrijednosti: prednost desne strane nad lijevom, organizacije nad neredom, muškarca nad ženom itd. U sanskrtskom rječniku čak stoji: »podrhtavanje lijeve ruke ili oka dobar je znamen u žena, a drhtanje lijeve ruke rđav je znamen u muškaraca«.  Moral je podvojen i iste norme ne vrijede za žene i muškarce. Ono što je u žena dobar znak, sa stanovišta muškaraca je nešto „mračno, suprotno, nepovoljno, iskošeno, iskrivljeno.”

Tantrizam je decentriran, deteritorijaliziran, iskošen i u odnosu na indijsku geografiju i centre moći: uvijek na periferiji Potkontinenta (osobito u Bengalu i Nepalu, zatim dalje u Tibetu), ili u njegovim porama, u pukotinama osnovnih i elitističkih tokova njegove kulture: kao tradicija Neindoevropljana, nebrahmaniziranih i nehinduiziranih plemena, niskih kasta (u stalnom otporu prema kastinstvu), najprezrenijih društvenih slojeva (osobito vamacara), i žena koje na vedsko obrazovanje i društveni život nemaju prava.

Tantrizam gaji kultove „strašnog“, „nečistog”, „skarednog”, svega onoga što se u vedskoj (a osobito vedantskoj) tradiciji s gnušanjem odbacuje. Ta je tendencija suprotstavljanjem dvaju kulturnih krugova još naglašenija, a osnovni je spor u tome što tantrizam naglašava upravo žensku seksualnost. To je viđljivo i u tantričkim dijagramima u kojima lotos simbolički prikazuje ženski spolni organ (tako Chattopadhyaya čuvenu tantričku formulu Om mani padme hum prevodi sa „0, penis u vagini” umjesto uobičajenog dakšinacarskog „0, dragulj u lotosu” ). Ovo ima i stariju tradiciju poznatu još iz civilizacije doline Inda od prije dolaska Indoevropljana, gdje se na pečatnjacima prikazuje ženski organ, a ponekad i prizor u kojemu iz njega izrasta biljka, što pokazuje povezanost kulta plodnosti sa ženskorn seksualnošću. Boginje su i drugdje, ne samo u Indiji, vezane za plodnost bilja, a na Zapadu osobito za prinos žitarica: frigijska Cibela, Velika majka, Demetra, Persefona, Ceres (cf. lat. cerealis, žitarice) itd. I prvobitni tantrički kultovi Durge, Velike majke, vezuju se uz obilan prinos s polja i blagostanje (purnaghata, „pun lonac”), a opslužuju se uz razlistalu floralnu ornamentiku. Ovaj posljednji motiv bit će do danas sačuvan u puđi, vjerskom obredu, gdje se prinosi (o)bilje hrane osobito voća, i cvijeća. Indijska se manifestna religioznost izražava danas pretežno obredom koji je po obliku tantrički — puđa, dok je vedski obred (krvava žrtva nastala prije podjele na svetu i svjetovnu moć) yađna, iako je načelno na snazi, u dobroj mjeri diskontinuiran (ili je pak preuzet u novijem tantrizmu upravo zahvaIjujući elementu „strašnog”).

kamakhya

U procesu reprodukcije kojim vlada žena veliku ulogu ima krv (tu je još jedna mogućnost priključka vedskog tipa žrtve na tantrizam), koja kao da je ključ svemu. Kako se srnatra da žena ima specifičnu moć, šakti, menstruacija je predmet ne samo zavisti i strahopoštovanja nego i podozrenja i straha. Dok žena ima ključnu ulogu u društvu i vodeću ulogu u religiji, kao u ranom tantrizmu, ona je sveta — a to je i njena krv. No kada žena izgubi taj položaj, njena spolnost i krv postaju ono nešto neizrecivo što valja potisnuti, sakriti, ukloniti, nešto sramno (kao simbol tuđe moći, tj. ženine, prethođnog razdoblja). Ženska spolnost i menstruacija u patrijarhalnom društvu postaju „nečisti”. U hinduističkim se hramovima i danas menstruirajućoj ženi brani ulazak u sanctum sanctorum, i to u slučajevima liberalnijih hramova: postoje i takvi hramovi (i, uostalom, svetilišta i na Zapadu, sjetimo se Svete gore ili nekih samostana u našoj zemlji), u koje nikakva žena nema pristupa.