O razlikama izmedju tantrizma i vedskog sistema

Moje pisanje o tantri kao ne-vedskoj i moje insistiranje na materijalizmu, što tantra i danas jeste tamo gde je uspela da opstane i preživi progone, navuklo je puno kritike, pa čak i besa, od većine regionalnih praktičara joge, „duhovnjaka“ i sličnih kategorija. Iskreno govoreći, ja sam veoma skeptičan da li većina njih uopšte ima predstavu o čemu se u jogi i tantri radi, ali da su još 1982, na hrvatskom je u izdanju Školske knjige izdata knjiga koja na mnogo bolji način koncipirano to bolje objašnjava nego što sam ja to ikada uspeo da objasnim. Dakle evo šta je Rada Iveković, ilustracije nisu iz knjige već sam ih ja dodao, imala da kaže na tu temu:

(iz knjige Rade Iveković Druga Indija)

U tumačenju indijske tradicije naslijedili smo metodu prema kojoj se ona od svog nastanka pa do danas izvodi iz veda. Ne samo da se njen tok interpretira jednolinearno, nego je i sama takva metoda linearna i zato jednodimenzionalna. To nije samo tradicija zapadne indologije, već je takva i sama vedska trađicija, izrasla iz vedske patrijarhalne genealogije koja teži unificirajućem univerzalizmu jednog jedinog principa u svojoj kasnijoj upanišadskoj i, prije svega, vedantskoj interpretaciji.

Raznovrsnost i mnogoznačnost indijskih društvenih i kulturnih oblika zahtijevale bi, međutim, razuđeniju metodu koja bi dovela u pitanje ograničenu i ograničavajući linearnu i jednosmjernu kauzalnost. Takvu koja bi uočavala uvjete (nastanka) pojedinih pojava u svim njihovim manifestacijima i na svim razinama, povezujući elemente koji naoko i prema uobičajenim shvaćanjima pripadaju različitim redovima stvari i kategorijama, a koja ne bi implicitno krijumčarila i totalizirajući univerzalizam. Više nego linearnom slijedu takva bi shema sličila mreži ili bila grozdasta, što bi joj omogućilo uočavanje sveg mnogoobličja, i zahvaćanje kompleksnosti realnog i simboličkog sistema. Linearna metoda uzročnog povezivanja može, dakako, biti efikasna (cjelokupna novovjeka znanost to pokazuje), osobito u manjim segmentima, no ona u sebi prenosi i svom predmetu nameće vrijeđnosni sistem, hijerarhijski, koji mu ne mora pripadati. Osim toga, ona ima i tu rđavu stranu da uvijek vrši određen (i zato tendenciozan) izbor. Indijska kulturna zbilja takvoj se interpretaciji, čija je žrtva, opire.

Otpor se očituje u njenoj nepodatnosti linearnom tumačenju, nakon kojega Indija i dalje ostaje — velika nepoznanica.

Vratimo se našem predmetu, i to riječima Debiprasad Chattopadhyaye:

»Postoje dva osnovna toka indijske kulture — vedski i nevedski. Prevlađujuća je, ako ne i najupadljivija crta posljednjeg tantrizam, sa svojim najvećim naglaskom na prakrti ili ženskom principu.“

Da bismo skratili jedan argument koji Chattopadhyaya u svojoj knjizi potanko i uvjerljivo dokazuje, reći ćemo za početak slijedeće: vedsko je nasljeđe pastoralno-patrijarhalno, a tantričko je poljoprivredno-matrilinearno. Te se razlike, veoma duboke, mogu pratiti do dana današnjeg. Pastoralno-patrijarhalna kultura pretegla je u vladajućim tokovima indijske civilizacije, no poljoprivredno-matrilinearna nije nestala: ona je prisutna u njenom naličju kao stalan protest i otpor onih slojeva (niskih kasta i žena, te plemenskih zajednica) koji su izgubili status kulturnog, društvenog subjekta. U odnosu na prvu, ova je djelovala subverzivno i na njenoj periferiji, ili pak putem infiltracije. Dva su se nasljeđa izmiješala tako da tvore jednu pluralističku rizomsku shemu koja ne trpi linearno tumačenje. Jednostrano izvođenje indijske tradicije iz veđa posve je nedovoljno za objašnjenje njene raznovrsnosti i inherentnih kontradikcija. A istraživanje nevedske prošlosti vodi preko arheologije mišljenja.

I nevedski i vedski tok mišljenja raspolažu svaki svojim protomaterijalizmom, i u tome su srodni. No dok će se iz prvoga razviti materijalistička misao lokavate, tantrizma i samkhye, indijski će se idealizam pozivati isključivo na drugi, mijenjajući, kadgod mu je potrebno, značenje vedskih termina.

Na primjer, brahman je u Rg-veđi ,,ono što raste, buja”, i označava materijalna dobra — bogatstvo i hranu. Značenje „obređna formula” ili „himna” izvedeno je kasnije, a označava riječi kojima se, zahvaljujući magiji, može steći bogatstvo. Kada brahmani—svećenici steknu monopol nad ritualom (tj. kada svaki čovjek više ne bude sam vršio vlastili obred), brahman će značiti njihovu moć. Ta moć će pak dalje, od ovladavanja materijalnim dobrima, poprimiti značenje duhovne moći, i konačno postati brahman—apsolut. S prevlašću brahmanske kaste prevladat će i njen ideal nametnut kao opći: brahman će biti univerzalni princip. Unificirajući, nivelirajući, totalizirajući i lažno univerzalan. Time se u filozofiji prešlo s arhajskog materijalizma na idealizam. Istovremeno se u društvu zbivaju druge transformacije: prevladavanje patrilinearnosti i patrijarhata nad matrilinearnošću, etabliranje društvenih klasa (i kasta) i podjela rada koja dozvoljava nekolicini da se na osnovi rada većine pozabave isključivo vjerskim i intelektualnim poslovima. Tada brahmani nisu više samo vrači, nego već i svećenici s punim „radnim vremenom”.

Primjera za vedski pa čak i za upanišadski protomaterijalizam ima više i nećemo se ovdje na njima zadržavati: to su ona mjesta na kojima se o brahmanu govori kao o hrani ili imetku, o atmanu kao o tijelu, o karmi kao djelu (ili čak kao tvari, kao u đainizmu), o znanju ili magiji kao o neposrednoj djelotvornosti itd.

Između veđskog i tantričkog nasljeđa postoji bitna kulturološka razlika, pa i međusobno neprijateljstvo. Tantrizam svjedoči o vremenu uglednog položaja, ako ne i premoći, žene nad muškarcem, čemu je uzrok u ženinu velikom udjelu u poljodjelstvu. Postoji i snažna simbolička veza između poljoprivrede i ženine sposobnosti rađanja. Vedska kultura pokazuje prevlast muškarca. Odlike tantrizma odnosno vedizma mogle bi se shematski navesti na slijeđeći način:

Tantrizam je vezan za neindoevropsku protokulturu Indijskog potkontinenta, koja je matrilinearna. Arijci koji su se tokom drugog i prvog milenija prije naše ere naselili na Potkontinentu došli su kao osvajači, stočari i ratnici već patrijarhalno organizirani. Indijsko je nasljeđe danas, u ovom sniislu, dvostruko, iako je nauka (i sama patrijarhalna) do nedavno uočavala samo vedski trag. Vedsko nasljeđe, pak, nije tek i samo patrijarhalno, nego je to ono koje je u kulturnom pogledu i tokom povijesti službeno prevladalo. Skupa s tantričkom kulturom protiv koje se borilo ono je uklanjalo i njene tragove, modificiralo je, falsificiralo ili asimiliralo. Poteškoća s tantrizmom je ta da se on prenosi na jeziku protivnika, sanskrtu, koji je bio jezik došljaka. Tantrizam je razvio jezičnu višeznačnost koju sanskrt morfološki omogućava: svaki se njegov tekst može čitati na više načina, više ili manje tantrički. U uvjetima otvorenog neprijateljstva to je vjerojatno bilo nužno.

Uobičajilo se u interpretativnoj literaturi, ali i u indijskoj tradiciji samoj, vidjeti u tantrizmu samo amorfnu skupinu orgijastičkih moralno-dekadentnih kultova. Obično se previđa veza između tantrizma i poljoprivrednih kultova plodnosti koja ukazuje na vrlo jasno društveno, kulturno i povijesno određenje. Osuđuje se njegova zaokupljenost seksualnošću, a istovremeno se ne zapaža da se i vede podjednako bave tom temom. Razlog vjerojatno doista mora biti u tome što vede govore o seksualnosti s muško dominantnog stanovišta, a tantrizam govori o njoj sa ženskog.

Sukob između muško-dominantne i ženske kulture odražava dublji sukob između dvaju načina proizvodnje (prednost stočarstva odnosno poljodjelstva) kakav se susreće i u drugim društvima. Iz Manuova zakonika znamo da se brahmanima, kao glavnim predstavnicima doseljenika, zabranjuje rad na polju. Tradicionalno je poljodjelstvo privilegirana aktivnost žene. Smatra se da je ona za nj posebno kvalificirana jer je plodna i posjeduje tajnu rađanja koju može prenijeti na svoj biljni uzgoj. Stoga se žena bavi magijom, zbog svete sposobnosti koja joj je svojstvena. Ako muškarac u tantrizmu preuzima svećeničku ulogu (čiji je zadatak osiguravanje dobrog uroda na polju i pribavljanje kiše — ovo posljednje uvijek čine samo žene), on to radi samo ako se odriče svoje muškosti: prerušen u ženu, kao eunuh ili slično, nastojeći otkriti žensko u sebi. U većini religija ovo se i danas pamti, kao zahtjev apstinencije za svećenike. Podjelom na došljake i starosjedioce, poljodjelstvo ostaje zadatak ne više samo žena, već ovih posljednjih uopće. U sistemu varna koji je nastao susretom dviju zajeđnica rad na polju postaje djelatnost niskih varna i kasta, osobito šudra, sve do đanas. I u poljoprivredi će se provesti dalja pođjela rada. I unatoč tome što će žena raditi neke od najtežih poslova na polju, zbog simbolike koju sađržava njoj će ubrzo biti oduzeta ključna djelatnost (inače, među fizički najlakšima) — a to je sjetva. Muškarac (simbolički i stvarno) baca sjeme: tako je u našim krajevima još i danas. Kako kaže Chattopadhyaya,  tradicionalni je indijski termin za patrijarhalni poredak biđa-pradhanya (prevlast sjemena), a za matrilinearan (znamo da matrijarhata u obrnutom smislu od patrijarhata nikad nije ni bilo) je to ksetra-pradhanya (prevlast polja): seksualna simbolika ovdje se primjenjuje na poljodjelstvo, a prepoznajemo binarni model aktivno/pasivno: sjetva je aktivnost (i dakle muška), polje je receptivno, nepomično, pasivno (i dakle žensko). U cijeloj se Aziji žene bave nabadanjem, tj. presađivanjem, riže, što je jedan od najtežih poljskih radova. U iskonskoj poljoprivrednoj kulturi zabadanja ili presađivanja mladice bio je odsutan klasni i muško-ženski hijerarhijski princip linearnosti:

»Čudno je kako je stablo dominiralo zapadnom stvarnošću i cjelokupnom zapadnom misli, od botanike do biologije, anatomije, ali i gnoseologije, teologije, ontologije, cijele filozofije … : temelj—korijen, Grund, roots i fundations. Zapad ima privilegiran odnos sa šumom i s uništenjem šume; polja koja su oteta šumama nastanjena su biljem iz sjemena, predmetima jedne kulture redova (de lignees), koje se odnose na vrstu, a krošnjastog su tipa; uzgoj stoke, pak, koji se odvija na neobrađenom zemljištu, selekcionira redove koji formiraju cijelu jednu životinjsku razgranatost (arborescence). Istok predstavlja drugu figuru: odnos sa stepom ili vrtom (u drugim slučajevima, s pustinjom i oazom), prije nego sa šumom i poljem; jednu kulturu lukovica koja djeluje fragmentacijom individuuma; jednim odvajanjem, jednim stavljanjem u zagradu stočarstva ograničenog na zatvorene prostore, ili potisnutog u stepu nomada. Zapad, poljodjelstvo odabrane vrste (lignee) s mnogo varijabilnih individua; Istok, hortikultura malog broja individua koja vraća velikom izboru „klunova”. Nema li na Istoku, osobito u Oceaniji, kao neki rizomatski model koii se na svaki način suprotstavlja zapadnom modelu stabla? Haudricourt čak u tome vidi razlog za suprotstavljanje morala ili filozofija transcendencije, dragih Zapadu, filozofijama imanencije na Istoku: Bog koji sije i žanje, nasuprot Bogu koji nabada i otkopava (nabadanje nasuprot sjetvi). Transcenđencija, upravo evropska bolest. I to nije ista muzika, zemlja u tome nema istu muziku. I to nije uopće ista seksualnost: biljke iz sjemena, čak i objediniuiući oba spola, potčiniavaju seksualnost modelu reprodukcije; rizom je naprotiv oslobođenje seksualnosti ne samo u odnosu na reprođukciju nego i u ođnosu na genitalnost. Kod nas drvo se posadilo u tijela, otvrdnulo je i stratificiralo i spolove. Mi smo izgubili rizom ili travu. Henry Miller:  „ Kina je korov (la mauvaise herbe) u četvorini kupusa čovječanstva. (…) Korov je Nemezis ljudskih napora. Od svih imaginarnih egzistencija koje pridajemo biljkama, životinjama i zvijezdama korov možda vodi najmudriji život. Možda je točno da trava ne proizvođi ni cvijeće, ni nosače aviona, ni Propovijedi na gori. (…) Ali na kraju krajeva, uvijek trava ima posljednju riječ. Na kraju krajeva, sve se vraća Kini (a l’etat de Chine). To je ono što historičari obično nazivaju mrakom srednjega vijeka. Nema drugog izlaza doli trave. (…) Trava opstoji samo između velikih neobrađenih prostora. Ona ispunjava praznine. Ona raste između, i među drugim stvarima. Cvijet je lijep, glavica kupusa je korisna, mak izluđuje. Ali trava. ona je prevršavanje (debordement), ona je lekcija morala.“«

Tantrizam je đivlja trava, korov indijske kulture. Doslovce kao travurina koju je gotovo nemoguće iskorijeniti, on neprestano izrasta iz pukotina vlađajuće kulture, stvarajući nerazmrsiv splet. Odsjeći bilo koji njegov dio ne znači uništiti ga, jer on nema središta: živi ravnopravno svakom svojom izraslinom. Linearnost vedsko-vedantske kulture ne može mu stati na put niti obuhvatiti njegovo razrastanje i prekomjernost. Njegovi pipci prerastaju svaku strukturu, ne pristajući ni na kakav red, nesvodiv, barokni, mnoštveni.

Namećući svoj centrički pogled na svijet, koji garantira hijerarhiju, vedska kultura morala se suprotstaviti tantričkoj, i to prije svega dokončanjem matrilinearnosti i uspostavljanjem patrijarhalnog poretka. Potčinjavanje žena muškarcima jamči prevladavanje stočarske privrede nad zemljorađničkom. Potlačivanje žena ključni je korak u tom pravcu. Došljaci na Potkontinent uspostavljaju princip hipergamije, tj. princip da muškarci mogu uzimati žene iz višeg društvenog sloja, ali da žene ne mogu uzimati muževe iz višeg sloja. Time se utiskuje u svijest ideja o superiornosti muškaraca, kaže Chattopađhyaya citirajući Ehrenfelsa.  Na isti se način tumači i uspostavljeni običaj vjenčavanja djece (osobito đjevojčica), a o tome svjedoči i praksa spaIjivanja uđovica na posmrtnoj lomači muževa. Time se s materinskog prava prelazi na očinsko, genealoški linearno.

Novija predaja poznaje dva osnovna tantrička usmjerenja: tzv. lijevo i desno. Nije slučajno što se lijevo vezuje uz ženske kultove plodnosti, a desno uz mušku dominaciju. Desna strana u svim kulturama posreduje hijerarhijski linearni princip (sve do suvremenog političkog žargona koji time pokazuje svoju prastaru provenijenciju), a lijeva znači dezorijentaciju, nelinearnost, necentričnost i pluralizam. 0 „orijentaciji” se i radi, tj. okretanju prema „orijentu” prilikom obreda. Desna ruka osigurava tada minucioznu ispravnost i nepokolebljivost čina, a lijeva se strana ponaša i odmjerava uvijek samo u odnosu na desnu (nikad obrnuto). S desne strane imamo čvrstinu i sigurnost, s lijeve nesigurnost, kolebljivost, nepreciznost, amorfnost, veću slobodu. Važno je paziti na desnu stranu, dakšina. Dakšina će značiti i nagradu brahmana svećenika.

Kontroliranjem središnje desne strane  svećenik sebi osigurava nagradu, nagradu koja će biti interpretirana prvenstveno kao dužnost onih kojima su njegove usluge potrebne.

Na sanskrtu se „lijevi“ tantrički kultovi nazivaju vamacara, a „desni” dakšinacara. Acara znači, kako kaže Chattopadhyaya, obredni čin  ili ponašanje uopće. Ali vama ne znači samo lijevo, nego (vama) doslovce znači „žena” ili „ženka”. Vamacara bi dakle bilo „lijevo ponašanje“ ili „ženska obredna djelatnost”. Chattopadhyaya uvjerljivo pokazuje da je drugo značenje ono prvobitno i pravo,  i to zato što je dakšinacara kompatibilno sa slijeđenjem vedske tradicije, a vamacara to nije, i dakle vamacara predstavlja u iskonskom smislu suprotnost vedizmu. Tradicija dakšinacare je i mlađa, a termin je skovan prema značenju vama kao lijevog. Pritom miješanje značenja „žena” i „lijevo” nije na smetnji, nego se s njime i računa. Vama označava ne samo lijevu stranu nego bilo kakvo suprotno, drukčije, nekonformističko djelovanje, a kao pridjev označava nekog tko je pokvaren, zao, u nevolji, ili okrutan, dakle „lijev” s negativnom konotacijom u smislu našega suvremenog žargona. Termin u sebi već nedvojbeno prenosi vedski sistem vrijednosti: prednost desne strane nad lijevom, organizacije nad neredom, muškarca nad ženom itd. U sanskrtskom rječniku čak stoji: »podrhtavanje lijeve ruke ili oka dobar je znamen u žena, a drhtanje lijeve ruke rđav je znamen u muškaraca«.  Moral je podvojen i iste norme ne vrijede za žene i muškarce. Ono što je u žena dobar znak, sa stanovišta muškaraca je nešto „mračno, suprotno, nepovoljno, iskošeno, iskrivljeno.”

Tantrizam je decentriran, deteritorijaliziran, iskošen i u odnosu na indijsku geografiju i centre moći: uvijek na periferiji Potkontinenta (osobito u Bengalu i Nepalu, zatim dalje u Tibetu), ili u njegovim porama, u pukotinama osnovnih i elitističkih tokova njegove kulture: kao tradicija Neindoevropljana, nebrahmaniziranih i nehinduiziranih plemena, niskih kasta (u stalnom otporu prema kastinstvu), najprezrenijih društvenih slojeva (osobito vamacara), i žena koje na vedsko obrazovanje i društveni život nemaju prava.

Tantrizam gaji kultove „strašnog“, „nečistog”, „skarednog”, svega onoga što se u vedskoj (a osobito vedantskoj) tradiciji s gnušanjem odbacuje. Ta je tendencija suprotstavljanjem dvaju kulturnih krugova još naglašenija, a osnovni je spor u tome što tantrizam naglašava upravo žensku seksualnost. To je viđljivo i u tantričkim dijagramima u kojima lotos simbolički prikazuje ženski spolni organ (tako Chattopadhyaya čuvenu tantričku formulu Om mani padme hum prevodi sa „0, penis u vagini” umjesto uobičajenog dakšinacarskog „0, dragulj u lotosu” ). Ovo ima i stariju tradiciju poznatu još iz civilizacije doline Inda od prije dolaska Indoevropljana, gdje se na pečatnjacima prikazuje ženski organ, a ponekad i prizor u kojemu iz njega izrasta biljka, što pokazuje povezanost kulta plodnosti sa ženskorn seksualnošću. Boginje su i drugdje, ne samo u Indiji, vezane za plodnost bilja, a na Zapadu osobito za prinos žitarica: frigijska Cibela, Velika majka, Demetra, Persefona, Ceres (cf. lat. cerealis, žitarice) itd. I prvobitni tantrički kultovi Durge, Velike majke, vezuju se uz obilan prinos s polja i blagostanje (purnaghata, „pun lonac”), a opslužuju se uz razlistalu floralnu ornamentiku. Ovaj posljednji motiv bit će do danas sačuvan u puđi, vjerskom obredu, gdje se prinosi (o)bilje hrane osobito voća, i cvijeća. Indijska se manifestna religioznost izražava danas pretežno obredom koji je po obliku tantrički — puđa, dok je vedski obred (krvava žrtva nastala prije podjele na svetu i svjetovnu moć) yađna, iako je načelno na snazi, u dobroj mjeri diskontinuiran (ili je pak preuzet u novijem tantrizmu upravo zahvaIjujući elementu „strašnog”).

U procesu reprodukcije kojim vlada žena veliku ulogu ima krv (tu je još jedna mogućnost priključka vedskog tipa žrtve na tantrizam), koja kao da je ključ svemu. Kako se srnatra da žena ima specifičnu moć, šakti, menstruacija je predmet ne samo zavisti i strahopoštovanja nego i podozrenja i straha. Dok žena ima ključnu ulogu u društvu i vodeću ulogu u religiji, kao u ranom tantrizmu, ona je sveta — a to je i njena krv. No kada žena izgubi taj položaj, njena spolnost i krv postaju ono nešto neizrecivo što valja potisnuti, sakriti, ukloniti, nešto sramno (kao simbol tuđe moći, tj. ženine, prethođnog razdoblja). Ženska spolnost i menstruacija u patrijarhalnom društvu postaju „nečisti”. U hinduističkim se hramovima i danas menstruirajućoj ženi brani ulazak u sanctum sanctorum, i to u slučajevima liberalnijih hramova: postoje i takvi hramovi (i, uostalom, svetilišta i na Zapadu, sjetimo se Svete gore ili nekih samostana u našoj zemlji), u koje nikakva žena nema pristupa.

 

 

 

 

 

 

O iluziji

Mužjak papagaja nedeljama napada svoj odraz na staklu. Za njega je to zaštita prostora gde prebivaju on i njegova ženka od ostalih mužjaka iste vrste. Kakve to ima veze sa tantrom i jogom? Taj njegov instiktivni čin je njegova instinktivna sadana budući da je za njega to neophodna dužnost. On ne shvata da je to uzaludno i da time ništa ne postiže budući da napada iluzornog „drugog“, dakle nešto što ne postoji. Ovaj papagaj to može raditi do kraja života i verovatno nikad neće „videti“ kroz tu iluziju, neće se „probuditi“. Iluzija na taj način skriva stvarnost nudeći papagaju alternativnu realnost koja pod odredjenim okolnostima izgleda verovatno. I ljudi se tako zavaravaju kada neguju sliku o sebi i svetu koja je identična iluzija kao i papagajev napad na odraz.
Razika izmedju advaita vedante i tantre je ogromna i u postavci stvari i u praksi.
Postoje, recimo, dva načina da se postigne Sukšma vizija u Sukšma svetu, tj suptilnom ili astralnom. Prvi je jogički. U jogi vi odvajate od čula objekte na koje mogu da reaguju i izokreće ih unutra. To se zove Pratjahara, odnosno kontrola ahare i ovladavanje spoljnim uticajima. Da bi postigli Pratjaharu morate da sledite Jamu i Nijamu i njihova pravila u jogi. Najvažnije uputstvo je da kontrolišete senzualne želje bilo koje vrste.
Drugi put je put Tantre. U Tantri umesto da svoj um načinimo Sukšmom mi prizivamo Sukšma bića, tj astralna, u naše vlastito telo. To se zove Samaveša, odnosno zaposednuće astralnim nematerijalnim božanstvima i sličnim bićima. I tako bez kontrole senzualnosti mi ulazimo u Sukšma svet.
Oba puta daju sidije (moći). Prvi put je veoma težak u današnje vreme, a drugi je veoma rizičan i samo je za hrabre.
U teoriji, jogički vedski ne-dualizam drži da sve što možemo da iskusimo ili posmatramo (telo, zemlja, misli…) jeste iluzija neutemeljena u stvarnosti. Jedino što je Realno je Sopstvo kao Čista Svesnost. Advaita vedanta tako telo smatra za bezvredno i identifikacija sa telom je prepreka da neko iskusi veće Istinsko Sopstvo. Povezati sa gornjim citatom vezanim za Sukšmu.
Tantra sa druge strane kaže da sve što možemo da opazimo i iskusimo jeste Božanska Svesnost sadržana unutra i da bi trebalo da se poštuje kao Božanstvo i ka nešto što je isto tako realno koliko sama Svesnost.
Dakle za Advaita vedantu telo je bezvredno poput prašine, a za tantru je Sveto vozilo do oslobodjenja.
Joga se bori protiv iluzije i tako ostaje stalno zarobljena u njoj. Tantra se ne bori protiv iluzije, ona je gradi i jača i koristi je kao oružje protiv same sebe, tj bori se iluzijom protiv iluzije sve do momenta kad tantriku ne ode glava.

Izuzetno stara skulptura Ganeša bez glave, koji se naziva Ćinamunda i obožava u tajnim praksama leve tantre; povezuje se sa Ketu grahom u Djotišu

Da li mi tantrici lažemo? Neprestano to radimo zato što stalno gradimo alternativne realnosti. Zato je tantrik neko kome su moći veoma lake za dobiti, jer tantrik živi u svetu koji je iluzija i u tom svetu je sve moguće. Slično tome i plemenski šamani u nekim kulturama u stvari ne čuvaju tradiciju netaknutom. Njihov zadatak je da stalno sanjaju nove mitove i da stalno menjaju tradiciju.
Mi isto gledamo svoje odraze, ali za razliku od papagaja mi smo svesni da je to iluzija i da je ta iluzija realna isto koliko i bilo šta drugo. Papagaj ne zna i radi po instinktima, mi se ne zalećemo u svoj odraz već gledamo kako sa time da se igramo zato što je vrhunsko postignuće tantre kada se tantrik spontano igra kroz život. Otprilike kao kad Sundjer Bob od običnog komada papira ili kutije pravi igru koja deluje realno i koju Lignjoslav ne može da ponovi jer je suviše racionalan.

Čemu služe erotske skulpture u tantričkim hramovima?

Na zapadu su veliku pažnju privukle veoma erotizirane skulpture iz indijskog Hadjuraho hrama. Ovaj hram smatraju za jedno od sedam indijskih čuda, a slike njegovih skulptura na kojima su parovi koji imaju seks danas se najčešće mogu videti kao ilustracija indijskog dela Kama Sutra. Zapravo sam hram veoma često nazivaju Kama Sutra hramom, ali on sa Kama Sutrom nema  veze. Niti je hram reljefna ilusttracija Kama Sutre, niti je ona tantrički tekst, već je samo drevno indijsko uputstvo kako imati dobar seks bez nekih tantričkih konotacija.

Da li je onda Hadjuraho hram posvećen seksualnom uživanju? I da i ne. Samo 10% skulptura u Hramu imaju erotsku prirodu. Postoji nekoliko verzija zašto se te erotske skulpture tu nalaze. Po jednoj predivna Hemavati se kupala na mesečini i lično mesec ju je napastvovao, nakon čega je ona pobegla i sama u šumi odgajala sina Čandravarmana, rodjenog iz te veze. Po napisu iz samog hrama on je kao sin Indua (meseca) postao kralj, započeo vladavinu legendarne Čandela dinastije i izgradio Hadjuraho hram sa skuplturama koje prikazuju ljudsku strast i njenu uzaludnost.

Po drugima svrha ovih skulptura bila je da ponovo izazove strast u umovima Indusa koje je asketizam budizma u to vreme umrtvljavao. Po trećima, budući da su takve skulpture samo na spoljnom zidu hrama, njihova svrha je bila da neko ostavi napolju zadovoljstva sveta kako bi postigao Oslobodjenje.

Neki drugi, pak, su bili mišljenja da su skulpture zapravo bile vrsta edukacije i označavale različite aspekte tantričkog kulta. To nije nemoguće, ali pravo tantričko objašnjenje je da je tantra kult plodnosti, a rituali plodnosti su uključivali praktikovanje rituala sa seksualnim odnosom, ili nekad njegovo simbolično predstavljanje. Plodnost nije podrazumevala samo razmnožavanje kao primarni cilj, već i odbijanje zla, smrti i loše sreće, kao i promociju života, uspeha i sreće.

U hramovskoj umetnosti erotske figure su korištene da prizovu ne samo dobru sreću, već i zaštitu hrama i onih koji se nadju u njemu. Pitanje je da li su na tim skulpturama uopšte predstavljeni ljudski likovi, ili su u pitanju polubožanstva i mitska bića koja imaju seks i tako štite unutrašnjost hrama od „zlih“ uticaja?

Takodje, u jednom od hramova iz ovog kompleksa parovi koji imaju seks su postavljeni oko likova Matrika (Majki). Seks je bio zaštita, ali sekundarno i način na koji se njima udovolji, a u ovom slučaju su skulpture zamena za aktuelni seks.

Zaštitni karakter parova koji imaju seks se može videti i iz tantričke inicijacije gde zapravo oko inicijata parovi koji imaju seks rasporedjeni po digbal (pravci sveta) rasporedu. Tehnički, to nije sama inicijacija, već je zaštita pri inicijaciji kojom se instalira astralna zaštita u auru budućeg tantrika koji time može da bez opasnosti izvodi tantričke prakse koje bi nekom naudile zdravstveno, ili čak mogle biti opasne po život.

Još jedan od aspekata tantričke hramovske arhitekture u Inidiji je da sam hram u stvari predstavlja telo božanstva. U  slučaju Hadjuraho hrama u pitanju je predstava Boginje koja sedi, tako da sve što se desi u hramu jeste ispoljavanje njene ljubavi.

Tarot i astralno telo

Asovi Tarota su koren elemenata, takoreći neispoljeni elementi. Svaki As Tarota deluje kroz svoju pojedinačnu formulu zmaja. As štapova se tako izjednačuje sa astralnim telom i u slučaju Asa štapova formula zmaja je formula stanja skoka u napadu čija snaga je naročito jaka u vatrenim znacima.
Zlatna zora je koristila četvorostruko disanje. To disanje se može porediti sa jogičkim učenjem o prani u njena četiri aspekta Upana, Prana, Samana i Apana. Ta četiri aspekta odgovaraju četiri Asa Tarota, štapova, pehara, mačeva i diskova. Istovremeno ti Asovi odgovaraju i sferama nebesa. To znači da se radovi sa astralnim telom mogu planirati zavisno od datuma, budući da će u nekim danima zavisno od zodijačke konstelacije astralno telo biti jače, a u nekim slabije. Preko Tarot karata koje odgovaraju dekanima tako se može planirati kada se koja okultna operacija sprovodi sa astralnim telom.

 

Neobjavljena Tarot karta koju je uradio William Wynn Westcott iz najranije verzije Tarota Zlatne Zore

Put Tantre je put čulnih zadovoljstava

Često se u Tantri kaže da je cilj Boga, a ne joga. Obično se smatra da je Boga reč koja označava sreću i materijalno bogatstvo i uživanja u životu. Reč Boga se inače po nekima dovodi semantički, preko indoevropskog jezika, u vezu sa našom rečju Bog. Reč Bog je, kao i reči gatati, nebo, raj i sl, u slovenske jezike došla preko persijskog, odnosno prairanskog jezika. Takodje, pridev bogat vodi etimološko poreklo od imenice Bog.

Tadašnji Bogovi su bili baš takvi. Bogati i neko ko uživa u svim prijatnim stvarima koje život donosi. Vratimo se ponovo na jezik. Imamo dva primera, bogat i ubog. Oba potiču od iste reči, Bog. Dakle kakvi su bili Bogovi takvi su bili i oni koje Bogovi blagosiljaju, pa se tako bogat poistovećivali sa latinskim fortūnātus, odnosno onaj koga čuvaju Bogovi.  Praslovenska reč Bog imala je veze sa srećom i uspehom, a bogat je bio onaj koga Bogovi vole i blagoslove, pa ima uspeha i sreće. Od Boga su dolazili  poljski izraz zoboże u značenju žito, ali i lužičkosrpski izraz zbožo odnosno zbože u smislu stoka/imetak.  Sa druge strane reč ubog, gde je prefiks u, znači neko ko je siromah i bez sreće, sugeriše da je u pitanju neko ko nema blagoslov Bogova.

Tantrici, dakle oni ko slede put znanja, se ne reinkarniraju ponovo. Šta to tačno znači ne bih da ulazim ovom prilikom, ali cilj tantre i cilj joge se razlikuju, isto kao i metodologija. Umesto odricanja mi biramo da idemo putem telesnih zadovoljstava, za ukusnim trpezama i u naručju vatrenih žena, zato što nema razlike izmedju materije i Duha. U vinu je Duh, i u dobrom jelu i u zagrljaju voljene žene. Duh je uvek tu i uvek smo prosvetljeni, samo ljudi toga nisu svesni i ne sećaju se toga. Kad dožive Prosvetljenje, a ono je samo početak i u Tantri se desi veoma brzo, shvate da je ono najmističnije vezano za to stanje,  to da su uvek bili u tom stanju, samo to nisu shvatali. Pančamakara, tj meso, riba, vino, mudra i seksualni odnos, jeste za tantrike način da se zadovoljstvo preokrene u mokšu, tj oslobodjenje.  Istovremeno pet M, kako se pančamakara još naziva, se interpretira na pet različitih načina u skladu sa stanjem uma praktičara. A sama tantra ima više „akcija“, tj Pudjakriju, Mantrajogu, Samradjajogu, Biradjajogu i Avadutijogu koje vode do Sahadjavašte, gde se Tantrik zapravo spontano igra.

Put joge i odricanja je zabluda o moderna joga kako je poznata na zapadu je zapravo savremeni konstrukt ne stariji od stotinak godina i dobrim delom skrojen od strane Britanaca i uopšte nije tradicionalni indijski pristup. Inače u malo dužem vremenskom periodu koji ide pre Britanaca, to važi i za takozvanu kundalini jogu koja zapravo i ne postoji pre Gorakšanata i koja je produkt njega kao Učenika koji nije bio dovoljno dobar za VamaMarg nego je ostao Dakšinaćarija i onda stvorio kundalini jogu.   Poenta je da Tantra jača ego kako bi bio stalno vidljiv i pod kontrolom. Jogini stalno napadaju ego, on se krije i teško ga je videti i odleti njegovim manipulacijama i odbrambenim mehanizmima. Put je kroz zadovoljstvo i uspeh, sve do momenta kad se ego ne „žrtvuje“, a žrtvu prinosi samo Radža i odsecanje glave mladom heroju je odsecanje zrelog i vidljivog ega Viri.  I to je misterija krvave Boginje kojoj se ego prinosi na žrtvu. Materijalno je put, ali je cilj ne vezati se za materijalno nego uživati bez vezivanja za uživanje. Tantrici nisu ovisnici, oni su slobodni. Tantra gradi iluziju, tj jača Maju, kako bi se iluzijom borila protiv iluzije i to je razlika izmedju puta Tantre i puta joge. Ući u materijalno znači iskusiti materijalna zadovoljstva do te mere da se jednostavno istroši čovekova želja za zadovoljstvima i tako se ona prevazidju.  Ošo Radžniš koji je bio u tantričkoj tradiciji preko Pagala Babe i koji je iz tradicije izbačen početkom sedamdesetih, znao je to i to je razlog za njegove skupe automobile i satove. Samo budući da su mu sklonjene  Guruove paduke (sandale) sa glave nije bilo ništa što bi mu kontrolisalo ego i  nije mogao da se razveže od materijalnog, tako da je ostao vezan za materijalno i prošao kako je prošao.

Sedam Aćara u tantričkom budizmu

 

Postoje razlike izmedju indijske i vadjrajana tantre. Ovaj put ćemo se pozabaviti sa sedam Aćara kod naše braće budista, a iz usta našeg Gurua iz Indije:

Kod onih koji su revnosni da postignu viši stepen postignuća vezan za telo i um, vodjeni željom da postanu nadljudska bića prirodno privilegovana, proces koji slede naziva se dakšinaćarija. Proces superiornosti, Desni put.

Ova grupa praksi je takodje poznata i kao Matri/Šakta tantre:

1. Pašuaćara (Prakse za životinje)
Kada se životinjska priroda nadvladjuje evolucijom čoveka i kada je pripitomljena nepopustljivom i smirenom praksom celibata i samo-uzdržavanja, praksa se naziva Pašuaćara

2. Viraćara (Prakse za Heroja)
Kada se postignuto praksom Pašuaćare suoči sa životodarnim jogičkim praksama narastajućih moći istrajnosti i promena, praksa se naziva Viraćara.

2. Diviaćara (Praksa Nadčoveka)
Beskomprimisna priroda, postignuta praksom Viraćare, kada se uzvisi meditacijom, rastom strpljenja uma i analizom i narastajućim dubokim razumevanjem, praksa se zove Vidiaćaria.

Kada se posredstvom fizičkih, životodarnih, mentalnih i intelektualnih praksi suočimo sa prepredenim i jedva primetnim komplekson superiornosti dobijenim praktikovanjem dakšinaćarije, preokrećući reakcionarne sile u prijateljske užitke koji vode do lake ekstaze, proces se zove Vamaćara, preokrećuća tačka prirode, ili Levi Put. Ova grupa praksi se naziva Pitri/Šaiva Tantre:

3. Sidantaćara (Prakse Zadnjeg Suda)

Kada je suptilni ego viših prvilegija postignutih praksom Diviaćare, zauzdan neprekidnom analizom spoljne i unutrašne prirode, praksa se naziva Sidantaćara.

5. Guhjaćara (Praksa čaure)

Suština razumevanja postignuta praksama Sidantaćare kada se praktikuje kroz samo-osnaživanje čistog uma dubokom koncentracijom, budjenje celokupnog nervnog sistema vodi do neprestanog samadija (ekstaze, transcendencije). Ta praksa se naziva Guhjaćara.

Suština Levig i Desnog puta vodi do meditacije Neutralnog, Praznine. Ta praksa je Kulaćara, Srednji put. Nirutara (Transcendentalna faza prakse) počinje skupa sa Levim usavršavanjem Kulaćara prakse. Nirutara znači „ništa iza toga“. To vodi do ultimativnog savršenstva poznatog kao Veliko Oslobodjenje odnosno Mahanirvana. To je cilj Vadjrajane.

6. Kulaćara (Praksa Budine Porodice).
Kulaćara poseduje tri podrobna stepena do Savršenstva; Anujoga (Kulaćara), Mahajoga (Kaulikaćara), i Atijoga (Kaulaćara). Jedinstvenost postignuta samotnjaštvom Guhjaćare se ovde prevazilazi praksom preokretanja nadmetanja u lep odnos prema drugima, strasti u samilost, neznanja u sve-znanje, mržnje u prepuštanje, vezanosti u ekstazu. Ta praksa je poznata kao Anujoga Kulaćare. Kaulikaćara (Praksa glave porodice), odnosno Mahajoga, dolazi sledeća u grupi Kulaćara praksi.
Stablo ega se preokrenulo ka svom involutivnom semenu praksom Kulaćare i kada se posmatra neustrašivom svesnošću, kada je spaljeno vatrom mudrosti i sa najdubljom kontemplacijom čistog uma, ta praksa se naziva Kaulikaćara.
Kaulaćara (Budina Praksa) ili Atjoga je krajnje savršenstvo Kulaćara skupa praksi. Smorenost tela, uma i intelekta postignuta kroz sve ove prakse, a naročito kroz duboku kontemplaciju Kaulikaćare, kada je oslabljena praksama uživanja u Praznini, praksa se naziva Kaulaćara.
Savršenstvo Praznine poznato kao Sahadjaćara, Put Spontanosti je bezbrižno slavljenje života onakvog kakav on jeste. Beskrajno putovanje Istinskih Avanturista;

7. Svećaćara (Praksa spontanosti).
Kada je Buda opušten i oslobodjen čak i od prakse relaksacije, kada uopšte nije ostala nikakva podeljenost izmedju ezoteričnih i egzoteričnh praksi, kada nema više strane želje za slobodom, kada Život onako kakav on jeste nije ništa drugo do Nirvana, to je onda Svećaćara, samouspostavljena praksa spontanosti. Ovo stanje je osnov svih Savršenstava, kada sve akcije kulminiraju u Savršenoj mudrosti. Šta god da Uzvišeni čini u laganoj ekstazi to je onda spontana praksa. Ovo je postignuće ne-postignuća (Sahadja).